Od pojave čovjeka, različiti su događaji obilježili svaku fazu pod njegovim pojasom, a svaki od njih dao je ime ili razlikovanje određenim povijesnim razdobljima. To su izum tiskarskog stroja i otkriće Amerike koje su predstavljale uzbudljive prekretnice u kulturnoj i duhovnoj povijesti Zapada.
Istina je da niti su djela jednog čovjeka niti su nastala u jednom danu, ali objedinjavanje oba događaja iznjedrilo je novu ilustraciju koja je značajno utjecala na razvoj meksičke kulture. Jednom kad je provedeno osvajanje Tenochtitlana, misionari nisu mirovali dok nisu uspostavili zapadnjačku kulturu u Novoj Španjolskoj.
Zadatak su započeli evangelizacijom: jedni su pokušavali podučavati kroz mnemotehničke resurse, drugi kroz jezik, za što su latinske riječi povezivali s hijeroglifskim prikazom najbližeg nahuatlskog zvuka. Na primjer: pater za pantli, noster za nuchtli i tako dalje. Na taj su način u autohtoni svijet uvedeni novi jezik i nova misao.
Ali kontinuirano bavljenje evangelizacijom nevjernika, poučavanjem i dijeljenjem sakramenata, kao i uspostavljanjem novog društva, uzrokovalo je da fratri trebaju domaće stanovnike koji će im pomoći; autohtona elita izabrana je da posluži kao posrednik između osvajača i Indijanaca i počela je biti upućivana u tu svrhu. Ti su razlozi doveli do stvaranja škola u kojima su se plemići počeli školovati u europskoj kulturi, što je zauzvrat natjeralo upotrebu, savjetovanje o knjigama i formiranje knjižnica koje su nesumnjivo imale inkunabule, odnosno razrađene tiskane knjige s pokretnim likovima vrlo sličnim srednjovjekovnim rukopisima (inkunabulum dolazi od latinske riječi incunnabula, čije je značenje kolijevka).
Prva škola osnovana u Novoj Španjolskoj bila je škola San José de los Naturales 1527. godine. Ovdje su odabrane skupine autohtonih plemića učili kršćanskom nauku, pjesmi, pisanju, raznim zanatima i latinskom jeziku, ali ne klasičnom već liturgijski, kako bi se pomoglo u vjerskim službama. a ovaj posljednji omogućio je da se u njihovim knjižnicama pronađu inkunabule povezane s temama poput sermonariosa, knjiga za doktrinu, za pripremu mise i pjesmarica.
Izvrsni dobiveni rezultati ustupili su mjesto nastanku Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco, koji je svoja vrata otvorio 1536. godine i čiji je kurikulum obuhvaćao latinski jezik, retoriku, filozofiju, medicinu i teologiju. U ovoj su ustanovi korištene i inkunabule, jer su njihovom revizijom i pedantnom analizom koju su od njih napravili latinski Indijanci, kako ih često nazivaju, podržali fratre u pisanju gramatika, rječnika i propovijedi na autohtonim jezicima, slijedeći ista struktura inkunabula. Takva sličnost može se vidjeti u gramatikama ili u Libellus de medicinalius indiarum herbis, koju je u Nahuatlu napisao Martín de la Cruz, a u prijevodu Badiano na latinski, koja slijedi istu shemu opisa biljaka kao i ona Messue's Opera medicinalia (1479.), s kojim se može potvrditi da su inkunabule most kojim su prolazili Novi Hispanci kako bi imali izravan pristup kulturi starog svijeta.
Napredak autohtonih ljudi u različitim predmetima koji su se učili i dalje je bio nevjerojatan. Ta je činjenica ubrzala otvaranje meksičkog sveučilišta Real y Pontilicia (1533.) kao stvarne potrebe; a istodobno je simbolizirao usađivanje europskog društva i stabilizaciju njegove kulture, budući da su fakulteti za umjetnost, pravo, medicinu i teologiju funkcionirali u novoj kući studija. Tiskara je već stigla u Novu Španjolsku (1539.) i naklada knjige počela se povećavati, ali se s inkunabulama još uvijek savjetovalo u različitim disciplinama, jer su ih intelektualna tradicija i renesansne inovacije koje se u njima nalaze činili ključnim izvorima upit. Da bismo to razumjeli, dovoljno je vidjeti što se studiralo na svakom fakultetu; Primjerice, u umjetnosti gdje su se, između ostalog, učile gramatika i retorika - koje su se učile kako bi se osigurali potrebni instrumenti za propovijedanje - temeljilo se na Ciceronovim molitvama, institucijama Quintiliana , kršćanski govornici i odredbe Donata. Ti su se tekstovi koristili i za latinski i za grčki jezik, kao i za teološke sadržaje i izvore Svetog pisma; Stoga se Urbanove Institucije grčke gramatike (1497), Valina rasprava o pravopisu (1497), grčka gramatika (1497), Torteliusovi gramatički komentari na grčki pravopis i dikcije (1484) nalaze u izdanjima inkunabula. , Gramatički elementi Perota (1480) i o svojstvima riječi iz svibnja uređenih 1485.
Što se tiče retorike, pored djela Cicerona (1495.) i Quintiliana (1498.), među kršćanskim govornicima postoje i sveti Augustin (1495.), sveti Ivan Zlatousti (1495.) i sveti Jeronim (1483. i 1496.), kao i vježbe ili vježbe, među kojima su: Deklamacija za filozofa ili liječnika iz Beroalda (149 /), Molitve, slova i pjesme za pohvalni govor Pedra de Cara (1495.), Macinelova djela koja sadrže pjesme o cvijeću, likovima i poeziji, Komentari retorike Cicerona i Quintiliana i gramatike Donata (1498). Postoje i rječnici i rječnici poput La peregrina Bonifacia Garcíe (1498). Etimologije San Isidoro de Sevilla (1483) i Grčki leksikon Suidas iz 1499. godine.
NOVOHISPANAS DJELUJE POD UTJECAJEM NEPOKRETNIH
Ali inkunabule nisu služile samo kao konzultacije, već su dopuštale i proizvodnju novih španjolskih djela poput književnih natjecanja koja su bila prepuna latinskih i kršćanskih uzora; formalni govori održani na svečanostima i svečanim funkcijama koje su se slavile tijekom školske godine o Rasprava o kršćanskoj retorici Diega de Valadésa čiji cilj nije bio teoretski već praktičan: osposobiti govornike, „ali kršćane kako bi oni bili glasovi Boga, instrumenti dobrota i vapaji Kristovi “, za koju su, među ostalim, korištena djela svetog Augustina i svetog Ivana Zlatoustog. Tako je Valadésovo djelo bilo dio kršćanskog govorništva u Novoj Španjolskoj, koje se promijenilo 1572. dolaskom isusovaca. Oni su novom metodom, Ratio studiorum, kombinacijom memoriranja i vježbi postignuti učenjem i oponašanjem autora, stručnih studenata retorike. Učenje je obuhvaćalo prozu i poeziju, predmete u koje je bila uključena detaljna teorija žanrova, podržani od klasičnih autora kao što su Virgilio, Cátulo (1493), Seneca (1471, 1492, 1494), Sidonio de Apolinar (1498), Juvenal (1474) i Marcial (1495), koji su dugo vremena utjecali na prozu i poeziju Nove Španjolske. Tako se to vidi u Sor Juana Inés de la Cruz, u njezinim poznatim stihovima: Bezumni muškarci koji optužuju / ženu bez razloga, / a da ne vide da ste vi povod / za isto što i krivite.
Na ono što je Ovidije već napisao u ovom dvoboju: Ti me, ljuti čovječe, nazivaš preljubnicom / zaboravljajući da si ti uzrok ovog zločina!
Na isti je način epigram VIII, 24 od Marciala: Tko gradi svete kipove od zlata ili mramora / ne stvara bogove; (ali) onaj koji (ih) moli.
Na ono što Sor Juana Inés kaže u svom sonetu iz 1690. o lijepim ženama: ... jer vi to mislite, umjesto da budete lijepe / božanstvo je o kojem treba tražiti.
Mogli bi se odabrati drugi citati različitih autora. Međutim, to zahtijeva daljnji rad, budući da se kultura Nove Španjolske nije koristila samo sadržajem inkunabula u gramatici, retorici ili poeziji, već i u drugim područjima poput znanosti, filozofije i povijesti. Da bi se to demonstriralo, bilo bi dovoljno citirati Carlosa de Sigüenza y Góngora, vlasnika jedne od najvažnijih knjižnica u Novoj Španjolskoj, u kojoj su također postojale inkunabule s njegovim potpisom i više rubnih komentara, što je pomoglo i snažno utjecalo na njegov poslovi. Očitavanja poput onog na Arquitectura de Vitruvio (1497.) uočljiva su kad osmišljava i objašnjava slavoluk podignut 1680. godine za dobrodošlicu novom potkralju markizu de la Laguni, a koji je Brading opisao „kao grandioznu drvenu građevinu dimenzija 30 metara visok i širok 17, pa je udovoljavao arhitektonskim pravilima ". Isto tako, poznato je da je ovaj luk bio preopterećen kipovima i natpisima, obično punim simbolike izražene frazama i amblemima. U potonjem je bilo uobičajeno upotrebljavati simboličku doktrinu nadahnutu klasičnim djelima (grčkim i rimskim), egipatskim spomenicima i hijeroglifima, kao i hermeneutiku koja je možda naučena iz Corpus hermeticum (1493) i Kircherova djela, koja su također prevladavala u svom Kazalištu političkih vrlina. Takvi su se utjecaji pojavili kada je opisivao srodnost meksičkog idolopoklonstva s egipatskim i izuzetnu sličnost između njihovih hramova, piramida, odjeće i kalendara, s kojima je meksičkoj prošlosti pokušao dati vrlo pomodnu egipatsku osnovu u njegovo doba.
S druge strane, valja napomenuti da je Sigüenza kao savjetnik grofa Gálveza pozvan u palaču radi rješavanja poplava u gradu, što ga je sigurno prisililo da pročita ili revidira knjigu O vodovodima Frontoniusa (1497). Sigüenza je također bio poligraf kojeg su zanimala kretanja nebesa i događaji iz prošlosti, a svoje je znanje izrazio u svojoj knjizi Vaga astronomica et filozophica, gdje pokazuje svoje majstorstvo na tu temu, koje je naučio zahvaljujući tekstu Drevni pisci astronomije iz 1499. godine. da više puta citira.
Napokon, razgovarat ćemo o području ili fakultetu u kojem se očito moralo pribjeći inkunabuli kako bi pružilo temelj. Ovo je Zakon, usko povezan s filozofijom i teologijom.
Poznato je da su se u zakonu proučavali i Corpus iuris civilis Justinijana i Corpus iuris canonici, budući da u Novoj Španjolskoj nisu postojali vlastiti zakoni, ali oni koji su upravljali Španjolskom morali su biti usvojeni. Ovaj pravni prijenos rezultirao je nizom pogrešnih tumačenja u njegovoj primjeni; Da bismo to dokazali, bit će dovoljno ukratko razgovarati o ropstvu, za neke je to dopušteno jer su prije dolaska Španjolaca u Americi već bili robovi. Takvo je bilo razumijevanje zakona da se autohtoni narod također može smatrati ratnim zarobljenicima, čime gube svoja prava. i citat iz građanske knjige Corpus iuris, s tim u vezi kaže: "i zbog toga bi se mogli nazvati robovima, jer carevi naređuju da prodaju zarobljenike, pa ih (gospodari) nastoje zadržati i ne ubijati." Juan de Zumárraga opovrgnuo je takvo tumačenje da je bilo nedopustivo, jer „nije bilo ni zakona ni razloga - ... pri čemu su (ovi) mogli postati robovi, niti (ne) kršćanstvo ... (koje) su bili tiranski (bili su) prirodni zakon i Kristov koji kaže: "po prirodnom pravu svi su ljudi rođeni slobodni od početka."
Zbog svih ovih poteškoća bilo je potrebno preispitati španjolske zakone i stvoriti vlastite za Novu Španjolsku, otuda i pojava De Indiarum iure de Solórzano i Pereira te Cedulario de Puga ili indijski zakoni. Novi pristupi zakonima temeljili su se na Hábeas iuris civilis i canonici, kao i na mnoštvu komentara koje su koristili znanstvenici i studenti, kao što su komentari Hábeas iuris canonici Ubalda (1495), vijeća Juana i Gaspara Calderina (1491), Rasprava o mirazu i konstituciji miraza i privilegijama (1491.) ili O kamati Plataea (1492.).
Iz onoga što smo do sada vidjeli možemo zaključiti da su inkunabule bili književni izvori koji su se koristili i za evangelizaciju i za intelektualni i društveni razvoj Nove Španjolske. Tada je moguće potvrditi da njihova važnost nije samo u tome što su prve tiskane knjige na svijetu, već i zato što su podrijetlo naše zapadne kulture. Zbog toga bismo se trebali ponositi državom koja ima najveću zbirku ove građe u cijeloj Latinskoj Americi, jer bez knjiga ne može biti povijesti, književnosti ili znanosti.
Izvor: Meksiko u vremenu br. 29. ožujka-travnja 1999
