Izlet u planine, utočište među mesquitesima, molba bakama i djedovima i prinosi Guadalupani. Od polupustinje do šume, cvijeće se miješa u sinkretizmu ljudi Otomí koji se bore da održe svoj identitet.
Miris domaće peći ispunio je zrak kad je Dona Josefina stavila tanjur nopala i graha na stol. Iznad zaseoka, silueta Cerrito Parado iscrtana je mjesečevim sjajem, a na mračnom horizontu mogla se vidjeti polu pustinja. Činilo se kao prizor preuzet iz svakodnevnog života u mezoameričkim pred hispanskim gradovima koji su zaživjeli u ovoj regiji Otomí Higueras u Tolimánu, Querétaro, odakle bi započeo godišnji četverodnevni pohod na Cerro del Zamorano.
Sljedećeg jutra, vrlo rano, magarci koji će nositi našu prtljagu bili su spremni i krenuli smo prema zajednici Mesa de Ramírez, gdje se nalazi kapelica koja ljubomorno čuva jedan od dva sveta križa koji putuju. Na čelu ove zajednice bio je don Guadalupe Luna i njegov sin Félix. Prema antropologu Abel Piña Perusquia, koji je proučavao regiju osam godina, sveta šetnja i vjerske aktivnosti oko Svetog križa oblik su regionalne kohezije, budući da su vjerski vođe dvanaest zajednica koje čine regiju Higueras pohađaju svake godine.
Nakon ceremonije kojom je predsjedao batler zadužen za križ, red hodočasnika počeo se penjati suhim i zavojitim cestama. U rukama nose ponude pustinjskog cvijeća umotanog u maglovito lišće i potrebnu hranu za put, ne propuštajući sviračke svirale i bubnjeve.
Po dolasku na kraj "doline" linija zajednice Maguey Manso pojavila se na vrhu i, nakon kratkog predstavljanja između križeva i mayordomosa, put je nastavljen. Tada je grupu činilo stotinjak ljudi koji su željeli ponuditi Djevici kapelu smještenu na vrhu planine. Nekoliko minuta kasnije stižemo do otvorene kapelice gdje se postavlja prvo od sedam zaustavljanja, tamo se postavljaju križevi s žrtvama, pali se kopal i izgovaraju molitve na četiri glavne točke.
Tijekom putovanja, don Cipriano Pérez Pérez, batler zajednice Maguey Manso, rekao mi je da se 1750. godine, tijekom bitke u Pinal del Zamorano, njegov predak povjerio Bogu, koji je odgovorio: „... ako me poštujete, ne budite zabrinuti da ću vas spasiti. " I tako se dogodilo. Od tada, generacija za generacijom, obitelj don Cipriana vodila je hodočašće: "... ovo je ljubav, moraš biti strpljiv ... moj sin Eligio je taj koji će ostati kad mene nema ..."
Okoliš se počinje transformirati kako idemo naprijed. Sad hodamo pored niskog šumskog raslinja i iznenada don Alejandro zaustavlja dugu karavan. Djeca i mladi koji prvi put pohađaju školu moraju presjeći neke grane i ići naprijed kako bi pomeli mjesto na kojem će biti napravljena druga stanica. Na kraju čišćenja mjesta ulaze hodočasnici koji, tvoreći dvije crte, počinju kružiti u suprotnim smjerovima oko malog kamenog oltara. Napokon se križevi stavljaju pod mesquite. Dim se kopala miješa sa žamorom molitava, a znoj se miješa sa suzama koje teku od muškaraca i žena. Molitva za četiri vjetra izvodi se još jednom, a emotivni trenutak kulminira paljenjem kopala ispred Svetih križeva. Vrijeme je za jelo i svaka se obitelj okuplja u grupe kako bi uživale: grah, nopales i tortilje. Ubrzo nakon nastavka puta, cik-cak kroz brda, vrijeme postaje hladno, drveće raste i jelen prelazi u daljini.
Kad se sjene protežu, dolazimo do druge kapelice smještene ispred velike mesquite gdje smo kampirali. Tijekom cijele noći molitve i zvuk frule i tambure ne miruju. Prije nego što sunce izađe, posada s prtljagom je na putu. Duboko u borovoj hrastovoj šumi, silazeći niz šumovitu jarugu i prelazeći mali potok, zvuk zvona širi se u daljini. Don Cipriano i don Alejandro se zaustave, a hodočasnici se smjeste odmoriti. Izdaleka mi daju diskretan signal i ja ih slijedim. Ulaze na stazu među raslinjem i nestaju mi iz vida da bi se ponovno pojavili pod golemom stijenom. Don Alejandro je zapalio nekoliko svijeća i stavio cvijeće. Na kraju ceremonije u kojoj su sudjelovale samo četiri osobe, rekao mi je: "dolazimo nuditi takozvanim bakama i djedovima ... ako je netko bolestan, pita se i tada bolesnik ustaje ..."
"Bake i djedovi" Chichimeco-Jonaces koji su naseljavali regiju miješali su se s grupama Otomi koji su pratili Španjolce u njihovim provalama kroz to područje u sedamnaestom stoljeću, zbog čega se smatraju precima sadašnjih doseljenika.
Nakon jednog brda slijedilo je drugo, a drugo. Kad je skrenuo u jednu od mnogih zavoja na stazi, dječak zgrbljen u mesquite stablu počeo je brojati hodočasnike dok nije dosegao 199, broj koji je zabilježio na drvetu. "Na ovom mjestu ljudima se uvijek govori.", Rekao mi je, "... to se uvijek radilo ..."
Prije nego što je sunce zašlo, zvono je ponovno zazvonilo. Još jednom su se mladići javili da pomete mjesto na kojem ćemo se utaboriti. Kad sam stigao na mjesto, predočilo mi se ogromno stjenovito sklonište, šupljina visine 15 metara i širine 40 metara, koja je okrenuta prema sjeveru, prema Tierra Blanci, u Guanajuatu. U pozadini, na vrhu stijene, nalazile su se jedva vidljive slike Djevice od Guadalupe i Juana Diega, a šire, još manje uočljive, Tri mudrice.
Na stazi koja prolazi stranom šumovite planine, hodočasnici su napredovali na koljenima, polako i bolno zbog kamenitog terena. Križevi su postavljeni ispod slika i obavljane uobičajene molitve. Bdjenje me šokiralo kad je paljenje svijeća i kamina curilo niz zidove, a jeka uslišavala molitve.
Sljedećeg jutra, pomalo ukočeni od hladnoće koja je dolazila sa sjevera planine, vratili smo se stazom da bismo pronašli tešku stazu koja se penje na vrh. Na sjevernoj strani, mala kapela izrađena od kamena, naslonjena na veliku stijenu, čekala je Svete križeve, koji su bili postavljeni ispod slike druge Djevice od Guadalupe utjelovljene na monolitu. Felix i Don Cipriano započeli su ceremoniju. Kopal je odmah napunio mali ograđeni prostor i sva je ponuda položena na odredište. Uz mješavinu Otomíja i španjolskog, zahvalio se što je sigurno stigao, a molitve su potekle zajedno sa suzama. Upućeni su zahvali, grijesi istekli, zahtjev za vodom za usjeve.
Povratak je izostao. Biljke bi bile izrezane iz šume kako bi ih nudili u polupustinji, a na početku silaska s planine kišne kapi počele su padati, kiša koja je bila potrebna mjesecima. Očito su djedovi i bake s planine bili sretni što im je ponuđena.
