Mladi je slikar pohitao do hrama obrtničke četvrti; Došao je s tržnice, gdje je kupio materijale za pripremu slika.
To je bio dan kada su se trgovci naselili na trgu Svetišta Crvenog Okera ili Spaljene Zemlje, Nu Ndecu ili Achiutla, kako bi prodali svoje proizvode. Među trgovcima su bili i farbači koji su crvenu kohiniju donijeli za svijetlocrvenu ili quahu, crnu za dim ili tnoo, čađu koja je strugana iz lonaca, plavu ili ndaa koja se vadila iz biljke indigo, i žuto ili vapno cvijeća, kao i smjesa potonjeg, koje je dalo svježu zelenu ili yadzu, i druge.
Kad je prešao dvorište, mladić je pogledao druge šegrte koji su donijeli kože jelena s kojima su izrađene knjige ili tacu, bile su čiste, mekane i fleksibilne. Kožari su ih razvukli na drvene daske i rezali oštrim kremenim noževima, a zatim su lijepili komade i oblikovali dugu traku dugu nekoliko metara.
U jednom je kutu stavio svoju vrećicu s mrežicom na prostirku od tule i iz nje izvadio obojenu pastu koja je dolazila u obliku tvrdih kruhova, koju je zdrobio i samljeo u prah; zatim se taj prah provlačio kroz tkaninu koja je služila kao cjedilo za dobivanje samo najfinijih. Na isti je način tretirao jantarni komadić kristalizirane smole izvađen iz stabla mesquite ili bora i koji je korišten za lijepljenje pigmenta u boji na površinu kože, prethodno prekrivenu tankim slojem bijele žbuke.
U blizini je bilo ognjište sačinjeno od tri kamena, a na ovom velikom glinenom loncu u kojem je ključala voda. Njime je svaki od materijala razrijeđen i prosijavan nekoliko puta, sve dok se nije dobila gusta tekućina, koja je pomiješana s određenom bijelom zemljom i malo gume, ostavljajući tako boju spremnu.
Zatim su slike u malim posudama nošene do portala, jer je pod njegovom sjenom bilo nekoliko slikara posvećenih izradi knjiga, ili tay huisi tacu, koji su sjedili na podu na prostirci. Jedan od njih, majstor zanata ili tay huisi, oblikovao je likove na bijeloj traci koja je bila presavijena poput paravana, budući da su sa svakim preklopom nastajale stranice, a na njima je crtao nekoliko debelih crta s crvena boja koja je služila kao crte ili yuque, za distribuciju crteža.
Jednom kad je skica rađena razrijeđenom crnom tintom, poslao je knjigu koloristima ili tay sacu, koji su bili zaduženi za primjenu ravnina u boji ili noo koji su odgovarali svakoj figuri, svojevrsnim četkama. Nakon što se boja osušila, kodeks je vraćen majstoru, koji je završne konture ocrtao crnom bojom.
Delikatni postupak izrade jednog od ovih rukopisa obavljen je s takvom pažnjom da je trebalo nekoliko mjeseci, pa čak i godinu dana. I na kraju, ovo dragocjeno djelo bilo je zatvoreno i zamotano u novu deku od najfinijeg bijelog pamuka; zatim je čuvana u kutiji od kamena, drveta ili biljnih vlakana radi svoje zaštite, ostajući pod skrbništvom svećenika skrbnika.
Ovi vrijedni predmeti, koji se smatraju čak i božanskim, nazivali su se Ñee Ñuhu ili Sveta koža, jer su znanje o tehnikama njihove razrade, kao i ostvarenje njihovih figura, izmislili Veliki Duh Taa Chi ili Tachi , Bog vjetra Ñu Tachi, u doba nastanka. Ovo je božanstvo bilo poznato i kao Pernata ili Nakitna zmija, Coo Dzavui, zaštitnik obrtnika i pisara, koji su u njegovu čast izvodili razne rituale. Među njima su bili i pripremni za pisanje slikanjem, budući da se prilikom reprodukcije likova kodeksa ili taniño tacu koristio instrument impregniran božanskim likom njegova tvorca.
Isto tako, kaže se da je ovaj bog započeo vladajuće dinastije Mixteca, koje je također zaštitio; Zbog toga su, da bi bili školovani za slikare knjiga, izabrani među mladim plemićima, muškarcima i ženama, čiji su se roditelji bavili ovim zanatom; Iznad svega, da su imali vještine za crtanje i slikanje, jer je to značilo da im je Bog u srcu i da se Veliki Duh očitovao kroz njih i njihovu umjetnost.
Vjerojatno je da je njihov trening započeo u dobi od sedam godina, kad su išli u radionicu, i da su se s petnaest godina specijalizirali za neki predmet, bilo da su bili posvećeni tome da budu prepisivači hramova ili palača gospodara, koji su naručivali i oni su sponzorirali izradu ovih rukopisa. Prošli bi nekoliko nivoa, sve dok ne bi postali majstori slikara, koji je bio mudar svećenik ili ndichi dzutu, i uzeli bi pod svoje tutorstvo nekoliko šegrta koji su pamtili priče i tradicije zajednice, istovremeno stječući znanje o svojoj okolini i svemir.
Tako su, između ostalog, naučili promatrati kretanje zvijezda noću, a danju pratiti put Sunca, orijentirati se na zemlji, prepoznavajući rijeke i planine, svojstva biljaka i ponašanje životinja. . Morali su znati i podrijetlo vlastitog naroda, odakle su došli i koja su kraljevstva osnovali, tko su bili njihovi preci i djela velikih heroja. Oni su također znali za stvoritelje svemira, bogove i njihove različite manifestacije, pored prinosa i rituala koji su se morali provoditi u njihovu čast.
No, iznad svega su ih učili umijeću pisanja slikanjem, koje su nazivali i tacu, a kretalo se od pripreme materijala do tehnike slikanja i vježbanja crtanja figura, jer su postojala pravila kako bi trebali biti reproducirane slike ljudi i životinja, zemlje i biljaka, vode i minerala, uključujući nebeske zvijezde, danju i noću, božanstva i natprirodna bića koja predstavljaju prirodne sile, kao što su potres, kiša i vjetar te mnogi predmeti koje je čovjek stvorio, poput kuća i hramova, ukrasa i haljina, štitova i koplja itd., koji su zauzimali važno mjesto među Mixtecima.
Svi su oni sačinjavali skup od stotina figura, koje nisu bile samo slike bića i predmeta, već su i svaka odgovarale riječi iz Mixtec jezika dzaha dzavui, odnosno bile su dio spisa u kojem su slike transkribirane Pojmovi ovog jezika i njihov skup činili su tekstove stranica, što je zauzvrat činilo knjigu.
Dakle, znanje njihovog jezika i visoko cijenjeno umijeće dobrog izražavanja bili su dio njegove trgovine; S tim u vezi, svidjele su im se riječi riječi (posebno one koje su zvučale gotovo jednako), stvaranje rima i ritmova te udruživanje ideja.
Kodeksi su zasigurno čitani naglas prisutnima, cvjetnim, ali formalnim jezikom, kako bi se kroz njihove figure stvorilo bogato i nadahnuto štivo.
Zbog toga je knjiga otvorena na dvije ili četiri stranice odjednom i gotovo uvijek čitana zdesna nalijevo, počevši od donjeg desnog kuta, slijedeći slike raspoređene između crvenih cik-cak linija, poput kretanja zmije ili gugutanja koja hoda duž rukopisa, ide gore-dolje. A kad bi jedna strana završila, okrenuo bi se da nastavi leđima.
Zbog svog su sadržaja drevni kodeksi ili knjige bile dvije vrste: neki su se u ritualnom kalendaru pozivali na bogove i njihovu organizaciju; Ovi se rukopisi, gdje se brojao broj dana ili tutu yehedavui quevui, mogu nazvati i eee Ñuhu Quevui, knjiga ili sveta koža dana. S druge strane, bilo je onih koji su se bavili polubogovima ili potomcima boga Vjetra, to jest plemenitih gospodara koji su već umrli i pričom o njihovim podvizima, koje bismo mogli nazvati eee Ñuhu Tnoho, Book or Sacred Skin of the Lineages .
Dakle, spis koji je izumio bog Vjetra služio je za bavljenje ostalim božanstvima i onima koji su smatrani njihovim potomcima, ljudima-bogovima, odnosno vrhovnim vladarima.
