Raspitivati se o kulturi tiskanoj u koloniji jednako je pitanju kako zapadna civilizacija prodire u našu zemlju.
Tiskana knjiga nije nešto što iscrpljuje svoju funkciju u isključivo praktičnoj i podređenoj upotrebi. Knjiga je poseban predmet utoliko što je sjedište pisanja, što omogućuje reprodukciju misli u odsutnosti, kroz vrijeme i prostor. U samoj Europi izum pokretnog tiskarskog stroja omogućio je maksimalno širenje mogućnosti širenja misli putem pisanih medija i zapadnoj kulturi dao jedan od najmoćnijih uređaja. Ovim izumom, primijenjenim u Gutenbergovoj Bibliji između 1449. i 1556. godine, proizvodnja tiskane knjige dostigla je zrelost upravo na vrijeme prateći europsku ekspanziju, pomažući joj da oživi i reproducira kulturne tradicije Starog svijeta u regijama i okolnostima udaljenim one koje su Španjolci pronašli u američkim zemljama.
Polaki prodor prema sjeveru
Otvaranje rute kroz unutrašnjost Nove Španjolske ilustrativan je slučaj. Camino de la Plata pridružio se teritorijima Nove Španjolske sa sjevernim regijama, gotovo uvijek označenim od jednog rudnika do drugog, usred prostranih rijetko naseljenih regija, pod stalnom prijetnjom neprijateljskih skupina, puno hrapavijih i nevoljnijih španjolskoj prisutnosti od svojih južnih srodnika. Osvajači su također nosili svoj jezik, svoje estetske kriterije, svoje načine poimanja natprirodnog utjelovljenog u religiji, i općenito maštu oblikovanu radikalno drugačiju od mašte autohtonog stanovništva s kojim su se susreli. U procesu koji je malo proučen i manje razumljiv, neki nam dokumentarni tragovi pomažu u potvrđivanju da je tiskana knjiga pratila Europljane u njihovom sporom prodiranju na sjever. I kao i svi duhovni i materijalni elementi koji su dolazili s njima, u ove je krajeve došao Kraljevskim putem Tierra Adentro.
Mora se reći da knjige nisu morale čekati izgled rute kako bi se pojavile na tom području, već su stigle s prvim upadima, kao neizbježni pratitelji napredovanja Španjolaca. Poznato je da je Nuño de Guzmán, osvajač Nove Galicije, sa sobom nosio svezak Desetljeća Tita Livija, vjerojatno španjolski prijevod objavljen u Zaragozi 1520. Slučajevi kao što je Francisco Bueno, koji je umro na putu od Chiametle do Compostela 1574. godine ilustriraju kako su od najslavnijeg osvajača do najmarljivijeg trgovca i dalje bili povezani sa svojom civilizacijom u tada udaljenim krajevima, putem pisma. Bueno je među svojim stvarima nosio tri knjige duhovnosti: Umijeće služenja Bogu, kršćanski nauk i Vita Expide Fray Luisa de Granade.
Čini se da sve ukazuje na to da je dugo čitanje i posjedovanje knjige na ovom području uglavnom bila praksa pojedinaca europskog podrijetla ili podrijetla. Do druge polovice 16. stoljeća autohtone skupine sjeverno od središnjih regija nastavile su imati samo rubni kontakt s tim stranim objektom, iako su ih privlačile njegove slike.
To sugerira inkvizicijski dokument iz 1561. godine, što je također znak velike naklade knjiga u relativno ranom terminu. Primivši zapovijed od Guadalajare da posjeti Real de Minas de Zacatecas, kako bi pronašao zabranjena djela, vikar Bachiller Rivas pronašao je među "Španjolcima i ostalim ljudima ovih rudnika" dovoljan volumen zabranjenih knjiga za punjenje tri vrećice njih, što otkriva da tiskovina nije bila deficitarna. Spremljen u sakristiji crkve kako bi ih odveo u Guadalajaru, sakristan Antón porijeklom iz Purépeche u društvu svog brata i još jednog njegovog indijskog prijatelja otvorio je te pakete i počeo distribuirati njihov sadržaj među ostalim Indijancima. Referenca je obmanjujuća jer nas može natjerati da bez daljnjeg prihvatimo autohtoni interes za knjige. Ali Anton i ostali Indijanci koji su ispitani priznali su da ne mogu čitati, a sakristan je izjavio da je uzeo knjige kako bi pogledao brojke koje sadrže.
Žudnja za čitanjem materijala za koju se u nekim slučajevima pretpostavlja da je bila zadovoljena raznim mehanizmima. Većinu vremena knjige su se prevozile kao osobne stvari, odnosno vlasnik ih je donosio sa sobom iz drugih regija kao dio svoje prtljage. No, u drugim prigodama premještani su kao dio komercijalnog prometa koji je potekao iz Veracruza, gdje su službenici inkvizicije pažljivo pregledavali svaku pošiljku knjiga, posebno od 1571. godine, kada je u Indiji uspostavljen Sveti ured. kako bi se spriječila zaraza protestantskih ideja. Kasnije - gotovo uvijek nakon zaustavljanja u Mexico Cityju - obrasci su pronašli svoj put posredovanjem trgovca knjigama. Potonji bi ih poslao zainteresiranoj strani, predavši ih vozaču mazgi koji je knjige nosio na sjever na stražnjoj strani mazge, u zaštićenim drvenim kutijama prekrivenim kožom kako bi se spriječilo loše vrijeme i opasnosti na cesti da oštete tako osjetljiv teret. Sve postojeće knjige na sjeveru na neki su od ovih načina dopirale do sjevernih regija, a njihovo postojanje na područjima koja pokriva cesta može se dokumentirati iz druge polovice 16. stoljeća u Zacatecasu i iz 17. stoljeća u mjestima poput Duranga. , Parral i Novi Meksiko. Korištene, a ponekad i nove, knjige su prelazile dalek put od odlaska iz europskih tiskara ili barem onih osnovanih u Mexico Cityju. Ta je situacija trajala do trećeg desetljeća 19. stoljeća, kada su neki putujući tiskari stigli u ove krajeve tijekom ili nakon borbe za neovisnost.
Komercijalni aspekt
Dokumentiranje komercijalnog aspekta tiraža knjiga je, međutim, nemoguće poduzeti zbog činjenice da knjige nisu plaćale porez na alcabala, tako da njihov promet nije generirao službenu evidenciju. Većina dozvola za prijevoz knjiga u rudarske regije koje se pojavljuju u arhivima odgovaraju drugoj polovici 18. stoljeća, kada je pojačana opreznost cirkulacije tiskovina kako bi se spriječilo širenje ideja prosvjetiteljstva. Zapravo, svjedočenja koja se odnose na prijenos umrle imovine - svjedočenja - i ideološka kontrola koju se željelo uspostaviti praćenjem cirkulacije tiskovina, operacije su koje nam najčešće daju do znanja kakvu vrstu tekstova kruži Camino de La Plata do regija koje povezuje.
U numeričkom smislu, najveće zbirke koje su postojale u kolonijalno doba bile su one okupljene u franjevačkom i jezuitskom samostanu. Na primjer, Zacatecas College of Propaganda Fide smjestio je više od 10 000 svezaka. Sa svoje strane, knjižnica isusovaca Chihuahua, inventirana 1769. godine, imala je više od 370 naslova - koji su u nekim slučajevima obuhvaćali nekoliko svezaka -, ne računajući one koji su bili odvojeni jer su im bila zabranjena djela ili zato što su već bila jako propala. . Biblioteka Celaya imala je 986 djela, dok je biblioteka San Luis de la Paz dosegla brojku od 515 djela. U ostatku knjižnice isusovačkog kolegija u Parrasu, 1793. godine prepoznato je više od 400. Te su zbirke obilovale količinama korisnim za ozdravljenje duša i vjersku službu koju su vršili fratri. Dakle, misali, brevijari, antifonari, biblije i repertoari propovijedi bili su potreban sadržaj u tim knjižnicama. Tiskovine su također bile korisne pomoćne u poticanju pobožnosti među laicima u obliku devetnica i života svetaca. U tom je smislu knjiga bila nezamjenjiva pomoćna i vrlo korisna smjernica za praćenje kolektivnih i individualnih praksi kršćanske religije (misa, molitva) u izolaciji tih regija.
Ali priroda misionarskog rada zahtijevala je i više svjetovnog znanja. To objašnjava postojanje u tim knjižnicama rječnika i pomoćnih gramatika u znanju autohtonih jezika; knjiga o astronomiji, medicini, kirurgiji i herbalizmu koje su se nalazile u knjižnici Colegio de Propaganda Fide de Guadalupe; ili primjerak knjige De Re Metallica Jorgea Agrícole - najmjerodavnijeg u rudarstvu i metalurgiji toga doba - koja je bila među knjigama jezuita iz samostana Zacatecas. Vatreni tragovi izrađeni na rubu knjiga i koji su poslužili za identificiranje posjeda i sprječavanje krađe otkrivaju da su knjige stizale u samostane ne samo radi kupnje, već i kao dio zadužbina koje je Kruna davala za Na primjer, u franjevačke misije, ali povremeno, kad su ih slali u druge samostane, fratri su sa sobom uzimali sveske iz drugih knjižnica kako bi pomogli u materijalnim i duhovnim potrebama. Natpisi na stranicama knjiga također nas uče da su, nakon što su pojedinačno bili u posjedu fratra, mnogi svezaci postali vjerske zajednice nakon smrti njihovih posjednika.
Obrazovni zadaci
Obrazovni zadaci kojima su se posvetili fratri, posebno isusovci, objašnjavaju prirodu mnogih naslova koji su se pojavili u samostanskim knjižnicama. Dobar dio bili su svesci o teologiji, znanstveni komentari o biblijskim tekstovima, studije i komentari o Aristotelovoj filozofiji i retorički priručnici, odnosno vrsta znanja koja je u to doba činila veliku tradiciju pismene kulture i koja ti su odgajatelji čuvali. Činjenica da je većina ovih tekstova bila na latinskom jeziku 'i dugotrajna obuka potrebna za svladavanje skolastičkog prava, teologije i filozofije, učinili su ovu tradiciju toliko ograničenom da je lako odumrla kad su institucije nestale. gdje se uzgajalo. S izumiranjem vjerskih redova, dobar dio samostanskih knjižnica bio je žrtva pljačke ili zanemarivanja, tako da je preživjelo samo nekoliko njih, i to fragmentarno.
Iako su se najzloglasnije zbirke nalazile u glavnim samostanima, znamo da su fratri nosili značajne količine knjiga čak i u najudaljenije misije. Godine 1767., kada je određeno protjerivanje Družbe Isusove, postojeće knjige u devet misija u Sierra Tarahumari ukupno su iznosile 1.106 svezaka. Misija San Borje, koja je bila ona s mnogo svezaka, imala je 71 knjigu, a misija Temotzachica, najobimnijeg, sa 222.
Laici
Ako je uporaba knjiga bila religioznije prirodnije poznata, upotreba koju su laici dali tiskanoj knjizi puno je otkrića, jer je tumačenje onoga što su pročitali bio manje kontroliran rezultat od onoga koji su postigli oni koji su koji prolaze školsku obuku. Posjedovanje knjiga kod ove populacije gotovo se uvijek prati zahvaljujući oporučnim dokumentima, koji također pokazuju još jedan mehanizam cirkulacije knjiga. Ako je bilo koji pokojnik posjedovao knjige dok su bili živi, pažljivo su procjenjivani na aukciji sa ostatkom svoje imovine. Na taj su način knjige promijenile vlasnike, a u nekim su prilikama nastavili put dalje i sjevernije.
Popisi koji se prilažu uz oporuke obično nisu vrlo opsežni. Ponekad postoje samo dva ili tri sveska, iako se u drugim prilikama broj doseže i do dvadeset, posebno u slučaju onih čija se ekonomska aktivnost temelji na pismenom znanju. Izuzetan je slučaj Diega de Peñalose, guvernera Santa Fe de Nuevo Méxica između 1661-1664. 1669. godine, kada su mu oduzeta imanja, imao je oko 51 knjigu. Najduži popisi nalaze se upravo među kraljevskim dužnosnicima, liječnicima i pravnicima. No, izvan tekstova koji podržavaju profesionalni zadatak, knjige koje se slobodno odaberu najzanimljivija su varijabla. Mali popis također ne bi smio zavarati, jer, kao što smo vidjeli, nekoliko je svezaka imalo intenzivniji učinak kad su ih opetovano čitali, a taj se učinak proširio zajmom i redovitim komentarima koji su se nekada oko njih budili. .
Iako je čitanje pružalo zabavu, ne treba misliti da je odvraćanje pažnje bila jedina posljedica ove prakse. Stoga, u slučaju Nuño de Guzmana, treba imati na umu da su desetljeća Tita Livija uzvišena i veličanstvena priča, iz koje je renesansna Europa dobila ideju ne samo o tome kako je izgrađena vojna i politička moć starog Rima, ali njegove veličine. Livije, koju je Petrarka spasio na zapad, bilo je jedno od Machiavellijevih omiljenih čitanja nadahnjujući njegova razmišljanja o prirodi političke moći. Nije udaljeno da je njegovo pripovijedanje o epskim putovanjima, poput onog o Hanibalu kroz Alpe, bilo isto što i izvor nadahnuća za osvajača u Indiji. Ovdje se možemo sjetiti da su ime Kalifornije i istraživanja sjevera u potrazi za El Doradom također bili motivi izvedeni iz knjige: drugog dijela Amadís de Gaula, koju je napisao García Rodríguez de Montalvo. Trebalo bi više prostora za opisivanje nijansi i za pregled različitih ponašanja koja je ovaj putnik, knjiga, iznjedrio. Ovi redovi samo teže čitatelju predstaviti stvarni i zamišljeni svijet koji su knjiga i štivo generirali u takozvanoj sjevernoj Novoj Španjolskoj.
