Ovo je nastavak priče o našem Maya cayucu. Jednom kad smo je popravili, morali smo razmotriti mogućnosti raseljavanja prije planiranja prve ekspedicije usumacintom, pa smo osobno krenuli na ovaj drugi korak i započeli drevni put rijeke Maja.
Bilo nam je mnogo pitanja koja su nam prolazila kroz glavu kad smo donijeli odluku da odemo u Tabasco kako bismo krenuli na kajuko Maya koji je upravo spašen od napuštanja.
Upravo bismo mi, tim koji čini Meksiko nepoznatim, onaj koji planira časopis, objavljuje ga i dizajnira, koji bismo prvi put živjeli iskustvo jedrenja u onom kanuu koji je izgrađen u sklopu ambicioznog projekta, kojem je krajnji cilj bio putovati trgovačkim putovima Maja rijekama i lagunama i morem, u čamcu koji je za to imao potrebne dimenzije, izgrađen u jednom komadu s tadašnjim tehnikama i s privrženošću povijesnim izvorima, što bi potvrdilo hipoteze stručnjaci i pružaju iskustvo kao dodatak proučavanju majanske navigacije.
Kanu je bio tamo, Alfredo Martínez ga je pronašao pod onim drvetom tamarinda gdje ga je Don Libio, vlasnik huanacaxtle-a srušenog da bi se sagradio, stavio pokušavajući ga zaštititi svojom sjenom dok nismo krenuli po njega. Prošlo je dugih 14 godina i don Libio je čekao. Trebalo ga je popraviti, a Alfredo je pronašao stolara i odnio ga u svoju radionicu u maloj zajednici Cocohitala.
Znali smo da je kajuko fiksiran i da ga je potrebno testirati u vodi i razmotriti njegove mogućnosti kretanja prije planiranja prve ekspedicije na Usumacinti. Bi li imao dovoljno stabilnosti?S obzirom na njegovu veličinu i težinu, bi li bilo sporo i teško ga voditi ili upravo suprotno?
Također smo znali da su riječni kanui lagani i niskostrani; naš je bio čvrsti morski kanu s visokim topnicima i lukovima i krmom podignutom da se odupre valovima. Bi li to uspjelo za plovidbu rijekom i morem? Kakva bi trebala biti vesla s obzirom na visinu koliba? A upravljanje, bi li bilo jednostavno?
Morali smo uzeti u obzir da su Maje, osim veslača i trgovaca, u tim tipovima čamaca prevozili i robu, koliko bi nas trebalo veslati kako bismo testirali njihovu učinkovitost? A vizualizirajući rutu kroz Usumacintu, kako sastaviti opremu i udio tereta?
U Cocohital
U općini Comalcalco, u području ušća blizu laguna Machona i laguna Las Flores, smještena je mala zajednica zvana Cocohital. To je bila naša sudbina. Tamo nas je čekao don Emilio, stolar koji je preuzeo popravak kanua. Oduvijek smo se osjećali dijelom živog izdavačkog projekta, jednako živim kao i ljudi koji naseljavaju ovu divnu zemlju. Planiramo, tražimo, organiziramo se, ali ovo smo morali živjeti.
Potaknuti oduševljenjem, stigli smo do Cocohitala, ali ne prije nego što smo posjetili arheološku zonu Comalcalco, koja nas je, među sarahuatima i tarantulama, primila usamljene, pune svjetlosti. Ono što se odmah ističe je pažljivo održavanje zelenih površina, što je u suprotnosti s bjelkastim i žućkastim tonovima zgrada sagrađenih opekom, koje pokazuju svoju crnkastu patinu.
Čini se da smo to radili s uzbuđenjem da bismo došli do Cocohitala. Alfredo nam je rekao toliko toga o cayucu! Imamo čak i video zapis kako ga je spasio i odveo onamo, što možete vidjeti u ovom posebnom dijelu Avanture u Cayucu. Nakon nekog vremena malih cesta koje prelaze preko prekrasnih vrlo zelenih zajednica, sa svojim kućicama s prednjim vrtovima, gdje su djeca izlazila igrajući se, stigli smo pomalo zabrinuti. Kad smo izašli iz kamiona, bio je ogromni kanu, pokraj stolarske radionice don Emilija, kao da nas čeka na par metara od vode koja je, istini za volju. Nismo to komentirali, ali s olakšanjem smo uvidjeli da će biti lako za navigaciju. A je li to za skupinu gradskih stanovnika sve izgleda kao podvig.
Nakon susreta s don Emiliovom obitelji, koja je bila vrlo zauzeta pripremom hrane i hvatanjem ogromnih rakova, započeli smo s pripremama. Napravili smo prsluke, rukavice, lopatice, kapice i malo kopala kako bismo izveli naš ritual izlaska. Don Emilio nam je pripremio dugačka vesla, poput onih koja se ovdje koriste, prikladna za sidrenje u malim čamcima, a njima smo se naoružali da izađemo na veslanje.
Timski rad
Don Emilio je vjerovao da će nam trebati više vremena da testiramo brod. Rekao nam je da je popravak izveden s velikim zadovoljstvom, budući da ova vrsta cayuca već dugo ne postoji na tom području. Razloga je nekoliko, prvi, jer više nema toliko velikih stabala da ih se može izraditi u komadu; drugo, da ako postoje dobri trupci, ne bih trošio samo jednu, već bih s tim drvetom napravio najmanje šest; i treće, jer je trenutno vrlo skupo naš cayuco koštao bi otprilike 45 tisuća pezosa, samo rad.
Tako je, razgovarajući, sve bilo dogovoreno presudni trenutak: baci ga u rijeku. Saznali smo da se s užadima i nekim cjepanicama može učiniti gotovo sve ... Već sam bio u vodi!
Putovanje je bilo zabavno. Sve je bilo stvar timskog rada i koordinacije toliko vesla. Bili su toliko dugi! Da je uslijedio jedan ili drugi udarac onome iza. Jednom kad smo savladali pitanje koordinacije, krenuli smo dobrim korakom duž rijeke Topilco. Cilj je bio doći do lagune Machona, nekoliko kilometara uzvodno. Don Emilio nas je upućivao sa svog motornog čamca; što je bilo vrlo povoljno, jer kad smo se zbog lošeg smjera približili mangrovama, pravodobno nas je upozorio na eminentni nalet pčela iz kojeg smo uspjeli na vrijeme pobjeći i na prisutnost "aguamala" kad smo se odlučili okupati osvježiti se. Veslali smo oko 7 kilometara i kvalifikacijski rezultat nije bio tako loš. Nismo izgubili nijednog partnera niti je bilo gubitaka. Stavljeno je malo vode i za njega će biti potrebne klupe koje nisu bile spremne ekspedicija na Usumacintu, ali za sada je sve ispalo u redu.
Povratak je bio malo težak, jer je išao protiv struje, ali mi smo već bili stručnjaci. Bilo je užitak uživati u okolini, životu na obali rijeke. Sve je izgledalo mirno i danas se pitamo kako su ta djeca koja love ribe, rakice, one žene koje su se radosno spustile skupljati vodu za svoje domove i obitelj koja nas je tako velikodušno natjerala da jedemo juhu od škampa, prženu ribu i salatu od rakova. Ali prije svega podijelio je svoju kuću s nama, razgovarali smo i živjeli s njegovom djecom, odmarali smo se u sjeni njegove terase, uživajući u posljednjim zrakama sunca koje su se igrale u šikarama džungle i u riječnoj vodi.
Gdje spavati?
Ako želite posjetiti arheološku zonu Comalcalco, možete boraviti u Villahermosi, koja je udaljena otprilike 50 minuta.
Quinta Real Villahermosa Paseo Usumacinta 1402, Villahermosa, Tabasco
Simulirajući haciendu Tabasco, prepun detalja tipičnih za regiju, okarakteriziran je kao novi muzej, jer u njemu su izloženi faksimili pjesnika Carlosa Pellicera, ljubaznošću UNAM-a, kao i replike ovjerene od INAH maski iz Comalcalca i Tenosiquea . U središnjem dvorištu možete vidjeti i replike Kraljevskog oltara i Oltara br. 4, čiji su izvornici u muzeju La Venta, u ovom gradu. Uz to, Quinta Real Villahermosa ima i umjetničku galeriju Miguel Ángel Gómez Ventura, u kojoj su izložena djela poznatih tabasko umjetnika, slikara i kipara poput Romána Barralesa. Svojim gostima i klijentima nudi i najreprezentativnija jela hispansko-meksičke i međunarodne kuhinje, kao i najbolje od tipične kuhinje regije u svom restoranu Persé.
Kako doći
Upoznajte Tabasco i cijeli Meksiko uz Bamba Experience, vodeću tvrtku u industriji avanturističkog turizma. Ima inovativni način prijevoza hop-on hop-off (upali se-isključi) i ostani koliko god želiš na ruti koja ide od Mexico Cityja do Cancuna, prolazeći kroz Pueblu, Oaxacu, Chiapas, Campeche, Yucatán i Quintana Roo.
Ova služba djeluje s lokalnim vodičem i usput se zaustavlja zbog aktivnosti, poput pješačenja s vodičem u pustinji kaktusa Zapotitlán de Salinas; Motocikli 4 × 4 u San José del Pacífico; tečaj surfanja u Puerto Escondidu; šetnja kanjonom Sumidero, Chiapas; posjet slapovima Agua Azul, Misol-ha i arheološkoj zoni Palenque, Chiapas te vođena šetnja novim sedmim svjetskim čudom: Chichen-Itzá. Također nude ture od jednog do 65 dana organizirane s all inclusive-om.
